Četvrtak, 16.02.2023.
In memoriam: Vinko Juzbašić (Vinkovci, 1971. – Bošnjaci, 2023.)

In memoriam: Vinko Juzbašić

 

(Vinkovci, 1971. – Bošnjaci, 2023.)

   

 

 

POVRATAK ZAVIČAJU

 

 

U četvrtak, 9. veljače 2023., nakon kratke i teške bolesti, preminuo je Vinko Juzbašić, hrvatski publicist, istraživač zavičajne prošlosti Srijema, pjesnik i romanopisac, suradnik i dopisnik brojnih hrvatskih kulturno–književnih i popularno–znanstvenih časopisa, katoličkih vjerskih glasila, dnevnih novina, mjesečnika, godišnjaka i zbornika kao što su: Vijenac, Hrvatsko slovo, Marulić, Meridijani, Vjesnik đakovačke i srijemske biskupije, Glas Koncila, Svjetlo Riječi, Glasnik Srca Isusova i Marijina, Zlatno pero, Glas Slavonije, Vinkovački list, Županjski list, Godišnjak za kulturu, umjetnost i društvena pitanja OMH u Vinkovcima, Vukovarski zbornik OMH u Vukovaru i brojni drugi. Jedan od posljednjih (ako ne i posljednji) novinski prilog koji je napisao, objavljen u Glasu koncila od 15. siječnja 2023. (br. 2, odnosno 2534) pod naslovom: O dijalektu Gradišta, posvećen je knjizi Katice Mataković Krmpotić: Kako su stari pripovidali.

Juzbašić je rođen je u Bošnjacima u Srijemu 11. kolovoza 1971. Osnovnu školu završio je u Bošnjacima, srednju u Županji, a Poljoprivredni fakultet u Osijeku. Bio je suosnivač i član Udruge povjesničara i baštinika zavičajne starine Slavonije, Baranje i Srijema te član Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima.

Autor je dvadeset jedne knjige (uključujući pet zbirki poezije, jedan roman i jedan putopis), a suautor je, priređivač i supriređivač njih devet. Također je objavio oko 850 priloga u pedesetak hrvatskih listova i časopisa u domovini (Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini) i inozemstvu.

Područja i teme njegovih istraživačkih interesa i poduhvata te javnog, kulturnog i vjerskog angažmana bili su raznoliki: od različitih motrišta bošnjačke i srijemske prošlosti (Bošnjačani u Prvom i Drugom svjetskom ratu, ukazanja Blažene Djevice Marije u Bošnjacima 1945. – 1963., kulturne, športske i druge javne udruge, društva, udruženja i manifestacije iz Bošnjaka i s područja Cvelferije, biografije istaknutih hrvatskih kulturnih, političkih i vjerskih pregaoca te zaslužnika iz Bošnjaka i Srijema u 20. stoljeću, granice Srijema, itd.) preko nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta Hrvata Šokaca i katolika u Srijemu, Slavoniji, Baranji, Bačkoj i Banatu pa do doprinosa istaknutih hrvatskih intelektualaca islamske vjere hrvatskoj kulturi i znanosti. Posljednja knjiga koju je napisao i u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima objavio neposredno prije smrti nosi naziv: Svetište Drage Gospe Bošnjačke: dnevnici, dokumenti i članci.

Svoja je povijesno-kulturološka i vjerska djela i uradke pisao polako, strpljivo, odgovorno i studiozno. O tome svjedoče i pozitivne kritike i recenzije pojedinih uglednih hrvatskih znanstvenika i stručnjaka, kao i okolnost da su neka od njih objavljena u nakladi pojedinih uglednih kulturnih ustanova.

Uz samostalne zbirke pjesme su mu objavljene i u jedanaest zajedničkih stihozbirki. Mnoge njegove pjesme su duhovne i refeleksivne tematike. Posljednju pjesničku zbirku: U koritu od pijeska, objavio je 2021.

Bio je također prvi urednik općinskoga povremenika Bošnjački list (2003. – 2006.), povremenika Zavičaj (2007.), izdavač nekoliko razglednica, svetačkih sličica i slika te prospekata, su/organizator izložbi fotografija i dokumenata te sudionik okruglih stolova i znanstvenih skupova. Idejni je autor grbova Općine Bošnjaci i Dobrovoljnoga vatrogasnog društva Bošnjaci te zastave Općine Bošnjaci, a istraživačkim radom utvrdio je mjesta/kuće u kojima su rođene ili živjele neke poznate ličnosti iz Bošnjaka, potaknuo je ili sudjelovao u postavljanju nekoliko spomenploča te u imenovanju ulica istaknutim zavičajnicima. 

 

Potrebno je, naposljetku, naglasiti da je Vinko Juzbašić bio čovjek duboke vjere i prisnog odnosa s Bogom. U tom je smislu bio odani sin Katoličke Crkve, pun dubokog poštovanja prema njenim svećenicima (jedan mi je župnik nakon Vinkova pogreba duboko dirnut i ožalošćen njegovom smrću rekao: „On je puno učinio za naš narod!“), biskupima i Svetom Ocu Papi. Njegov svakodnevni vjernički apostolat i svjedočenje vjere bili su tihi, nenametljvi i samozatajni, ali istovremeno dosljedni, ustrajni i nepokolebljivi. Osobitu je pobožnost njegovao prema Blaženoj Djevici Mariji; bio je član Vojske Bezgrešne, ponizno je hodočastio u velika Marijanska svetišta: Lourdes, Fatimu, Međugorje (u Mariju Bistricu hodočastio je pješice iz Bošnjaka). Mnogo se trudio i oko istraživanja života i djela te promicanja kulta štovanja Matije Pavličića, osječkog sjemeništarca rodom iz Bošnjaka, umrloga 1904. na glasu svetosti.

Premda je ljudskim pogledom gledajući i zemaljskim aršinima mjereći Vinko Juzbašić umro u naponu životne i stvaralačke snage, svi koji su ga poznavali razumjet će da je, u duhu biblijske sintagme o punini vremena, njegov relativno kratki zemaljski vijek, baš kao i u slučaju fatimskih vidjeoca svetih Franje i Jacinte Marto, umrlih u dječjoj dobi, ili pak Lourdske vidjelice, svete Bernardice Soubirous, umrle u 35. godini života, naposljetku bio zaokružen i okrunjen smislom utemeljenim u Bogu. Naslov njegova putopisa: Povratak zavičaju iz 2016. dobro oslikava stav s kojim je kao kršćanin i katolik dočekao trenutak dovršenja svoga zemaljskoga poslanja.

Postoje ljudi koji poslove neprestano započinju, a da ih nikada ne dovrše. Postoje i takvi ljudi koji po Božjoj providnosti poslove dovrše, čak i onda kada se čini da su ih samo započeli. Jedan od takvih ljudi, zasigurno je bio i Vinko Juzbašić.

Vinko Juzbašić pokopan je na Blagdan Gospe Lurdske, 11. veljače 2023., na Groblju Svetoga Križa u Bošnjacima. Bila mu laka hrvatska zemlja i rodna srijemska i bošnjačka gruda!

 

Petar Elez