Saša Nestorović, rođen je 1964. godine u Zagrebu. Muzičku Akademiju završio je 1989. godine u rodnom gradu. Tijekom glazbenog školovanja i kasnije, osvajao je brojne nagrade kao što su "Darko Lukić", "Milka Trnina" (koju dijeli sa Zagrebačkim kvartetom saksofona), "Judita" i druge. Od 1989. godine stalni je član Zagrebačkoga kvarteta saksofona s kojim nastupa diljem Europe i SAD-a. 1999. godine nastupio je prvi put unutar ACEZANTEZA, ansambla za suvremenu glazbu, čiji je član i danas.

Usporedo s time djeluje i kao jazz-glazbenik. Priznanja Hrvatske Glazbene Unije za najistaknutijega svirača tenorskoga i sopranskoga saksofona u 1997., 1998. i 1999. potvrdio je 1999. godine sudjelovanjem u Big Bandu Europske Radio Unije (EBU BIG BAND) u Montrealu, predstavljajući Republiku Hrvatsku. Član je brojnih priznatih hrvatskih jazz-sastava (Big Band HRT, Zagreb Jazz Portrait, Cool Date i dr.).

 

 

Igor Peteh, rođen je 1957. u Zagrebu. Završio je srednju glazbenu školu s glavnim predmetom klavir, Institut za crkvenu glazbu, glavni predmet orgulje te je diplomirao klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Pavice Gvozdić. Od 1980. do 1994. bio je nastavnik klavira i korepetitor u GŠ Blagoja Berse u Zagrebu, a sada predaje klavir na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Osnivač je i umjetnički voditelj ansambla za ranu glazbu Otium. Uređivao je emisije ozbiljne glazbe na radio stanicama Radio 101, i Hrvatski radio. Producent je nekoliko nosača zvuka ozbiljne glazbe. Piše recenzije i članke za glazbeni časopis WAM. Dobio je priznanje Hrvatskoga sabora kulture, a kao voditelj ansambla Vatroslav Lisinski je 2006. na međunarodnom festivalu zborova u Varšavi dobio priznanje za posebnost i originalnost izvedbe.

 

 

 

Ivan Lukačić je uz Vinka Jelića najveći hrvatski skladatelj na prijelazu iz XVI u XVII st. Smjenu stoljeća prati i postupna zamjena stilskih epoha, s renesanse u rani barok. Lukačić je bio gvardijan franjevačkog samostana u Splitu i prefekt glazbe u metropolitanskoj splitskoj crkvi. Zbirka skladbi Sacrae Cantiones jedino je sačuvano Lukačićevo djelo. Sve ostalo što se pretpostavlja da je napisao, nestalo je u povijesnom kaosu. Lukačićev ranobarokni stil izvrsno korespondira s njegovim suvremenikom Claudiom Monteverdijem. Odjeci njegova "uzbuđenog stila" (stile concitato) mogu se jasno čuti i u Lukačićevoj zbirci Sacrae Cantiones, skladanoj djelomice polifono, a djelomice monodijski. Štoviše, Sacrae Cantiones svjedoče o prodoru baroknog koncertantnog stila u naše krajeve. Iz Lukačićevih partitura razvidna je i visoka razina zahtjevne izvođačke prakse, ali nije sasvim poznato koliko se mogla primijeniti u onodobnoj Dalmaciji. Lukačićeva je glazba puna svježih i zanimljivih ideja, bogata je dinamičnim promjenama na planu tempa i ritma. Sve te karakteristike omogućuju da se Lukačićeve vokalne partiture instrumentalno prezentiraju.

 

Tome su velikim dijelom zaslužne sjajne obrade naših velikih muzikologa Josipa Andreisa i Dragana Plamenca, koji su se prihvatili iznimno zahtjevnog zadatka da Lukačićeve partiture obrade i prilagode za modernu izvedbu. Njihov rad na kreiranju pratnje za skladbe iz zbirke „SACRAE CANTIONES" (1620.) epohalnog je značenja i nadilazi granice nacionalne glazbene baštine. Andreis i Plamenac su svojim obradama prvi svijetu otkrili i ukazali postojanje Lukačićevih djela. Takozvani "povijesno osvješten" ili "povijesno obaviješten" pristup baroknoj glazbi uopće, došao je (mnogo) kasnije, u 70-tim godinama prošlog stoljeća. On će iz temelja revidirati cjelolokupnu baroknu glazbu pa tako i Lukačićeve skladbe, odnosno Andreisove i Plamenčeve obrade. Taj je pristup isprvice samo zagovarao, a danas čvrsto i na akademskoj razini (strogo) propisuje standarde i norme interpretacije i obradbe baroknih partitura. Mnoge su partiture, poput Lukačićevih, manjkave, jer su pretrpjele oštećenja ili su se pogubile u povijesnom kaosu. Od Lukačićevih je partitura ostala većinom samo melodija. Stoga ih je trebalo nadopuniti primjereno duhu vremena u kojem su nastale. Andreis i Plamenac su se prije svega morali sami upoznati s Lukačićevim stilom. Njihov pristup Lukačiću i općenito barokonoj glazbi s današnje točke gledišta podliježe nemaloj kritici i reviziji, ali bez najmanje namjere (i prava!) da im se umanje zasluge za nemjerljiv doprinos u otkrivanju i obrađivanju važnog dijela hrvatske glazbene baštine! Iz oskudnih i krnjih ostataka Lukačićevih partitura oni su izvukli i oživjeli glazbu, poput ruže iz trnja, na način da je njihova uloga velikim dijelom na razini uloge suskladatelja.

 

Povijesno osvještene interpretacije uključuju i autentičnost obrade partitura kao i njihove izvedbe, uzimajući u obzir vrijeme u kojem je ta glazba nastala. Duh barokne glazbe u mnogim aspektima frapantno korespondira sa životom čovjeka u XXI. stoljeću: od briljantnih tempa i transparentnog fraziranja do vrhunskih digitalnih snimki. Stoga su svi elementi intepretacije do detalja izbrušeni.

 

Indikativno je kada se govori o promjenama u pristupu glazbi, tj. o filozofiji "povijesno obaviještene" izvedbe, da se te promijene najvećma odnose na baroknu glazbu. Epohe prije baroka, i poslije baroka, zaključno sa završetkom klasične epohe, uključujući i Beethovena, također su pretrpjele velike promjene, ali se iz pomodnih razloga o njima mnogo manje govori. Čini se kao da su iz tog razloga promjene u glazbi drugih epoha (možda) manje radikalne. Razlog tome je taj što se barokna glazba više od glazbe drugih epoha nametnula koncertnim podijima i time su sve promijene jasnije izašle na svjetlo dana pa ih i muzikološka struka svojim napisima rado prati.

 

U svakom slučaju, uza sve zamjerke i opravdane zahtjeve za revizijom, Andresiove i Plamenčeve obrade Lukačićevih partitura predstavljaju iznimno potentan uradak, pun ritma, naglih i neočekivanih harmonijskih obrata, lucidnih rješenja i općenito uzevši, daju nam uzbudljivu glazbu pogodnu za predstavljanje naše baštine bilo gdje u svijetu.

 

Svemu rečenom pridružuje se još jedan pristup Lukačićevoj glazbi - interpretacija na ne-baroknim glazbalima: sopran saksofonu i klaviru. Sve gore rečeno nije polemiziranje pro et contra Andreisu i Plamencu. Dapače, izvedba na glazbalima sopran saksofonu i klaviru u potpunosti slijedi i nadograđuje njihovu ideju koja na drugačiji način nudi iskustvo baroknog zvuka Lukačićevih djela.

 

Povijesno obaviješteni pristup baroknoj glazbi ona je nit, što najviše povezuje Ivana Lukačića i Johanna Sebastiana Bacha. Načela tog pristupa primjenjuju se u izvođačkoj praksi kod svih baroknih skladatelja, bez obzria na nebrojene i velike razlike unutar glazbe te stilske epohe koja je obuhvaćala dugi period od 1600-te godine pa do Bachove smrti 1750-te.

 

Nesagledivo golem dijapazon interesa J. S. Bacha vidljiv je čak i iz perspektive vrlo različitih djela uvrštenih u ovaj program. Njegov stvarateljski opus dijeli se na široka područja koncertantne, solističke, komorne i duhovne glazbe. Na veličinu Bachova genija ukazuju mnogi aspekti njegova golema opera omnia kojima je izvršio utjecaj na razvoj glazbe u cjelokupnoj povijesti. Ipak, Bachu je bila najvažnija njegova usredotočenost na Boga koja se zrcali u svakom djelu. Zbog te činjenice, kao i zbog neusporediva majstorstva u vladanju glazbom, Bach je stekao naziv Peti evanđelist. Na početku (tek) jednog od njegovih veličanstvenih ciklusa koji je sam Bach skromno nazvao: Orguljska knjižica (Orgelbüchlein) jasno stoji Bachova univerzalna poruka: Soli Deo gloria - Samo u slavu Boga. Time je rekao sve, dajući do znanja da se ne radi samo o posveti, već o univerzalnom načelu bez usporedbe!

 

Dugo je Bach bio respektabilna povijesno-glazbena činjenica na koju se malo tko usudio prisloniti uho. Stahopoštovanje je bilo toliko da su se ugledni glazbenici stoljećima nećkali izvesti njegovo zadnje (kapitalno) djelo Kunst der Fuge smatajući da je to glazba za gledanje, proučavanje i raspravu, ali ne i za izvedbu i slušanje. Na sreću, vrijeme i globalno selo su sve promijenili.

 

Ovaj program je letimični prikaz djelića Bachova genija. Svaka skladba tek na trenutak podsjeća na to da je Bach pisao brojne različite cikluse: cikluse opsežnih sonata, cikluse tokata i fuga, cikluse korala, cikluse koncerata, cikluse partita, cikluse suita, cikluse kantata... Pri tome je nemoguće ne pitati se u čemu je bio najbolji. Bio je najbolji u svemu!

 

Zbog kombinacije glazbala, sopran-saksofona i klavira, Bachova glazba se doimlje drugačijom, ujedno potvrđujući i svoju univerzalnu primjenjivost. Suradnja nebaroknih instrumenata "pomlađuje" i osuvremenjuje barokni zvuk. Rezultat toga soundliftinga u mnogo čemu pridonosi novom iskustvu glazbenog doživljaja.

Igor Peteh

 

 

 

 

PROGRAM

  

	Ivan Lukačić:		moteti i duhovni koncerti iz zbirke „SACRAE CANTIONES“ (1620.)
			Sicut cedrus
			Suscipiat Dominus
			Osculetur me
			Trahe me post te
			Cantabo Domino
	Johann Sebastian Bach:
			Adagio iz sonate za violinu i obligatni čembalo BWV 1019
			Koral: Allein Gott in der Höh sei Ehr BWV 711 - iz ciklusa Kirnbergerovi korali
			Adagio - (Tokata, adagio i fuga) BWV 564
			Andante iz sonate za flautu i continuo BWV 1034
			Adagio iz sonate za violinu i obligatni čembalo BWV 1020
			Koral: Wachet auf, ruft uns die Stimme BWV 645 - iz ciklusa 6 Schüblerovih korala
			Koral: Wo soll ich fliehen hin BWV 646 - iz ciklusa 6 Schüblerovih korala
			Andante i Presto iz sonate za violinu i čembalo BWV 1015

 

 

 

>> Povratak <<