Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima - Matica hrvatska Vinkovci

Biblioteka Književni svjetovi, knj. 6
pjesme

Bezbroj je stvari koje ocjenjujemo dobrima, uzvraćena ljubav,
pošteno stečeno bogatstvo, ukusna poslastica.
A u svim tim slučajevima mi bismo željeli i posjedovati dobro.
Dobro je ono što potiče našu želju.
Čak i kada ocjenjujemo dobrim neko vrijedno djelo…
sami sebi obećavamo kako ćemo učiniti jednako vrijedno djelo,
potaknuti primjerom onoga što smatramo dobrim.
(U. Eco, Povijest ljepote)

Predgovor

Ecov nam se tekst činio znakovitim zbog dviju središnjih riječi o kojima govori: lijepo i dobro. Ove dvije riječi znakovito pojašnjavaju čovjekovu želju da dobro i lijepo zaustavi, otisne u vremenu. Iz te želje nastaje umjetnost, iz te želje nastaje i potreba da objasnimo sebe i svijet koji nas okružuje. Objašnjavajući sebe svijetu, otkrivamo svoje dubine i svoje praznine, svoje želje i svoja ograničenja. Tome služi svaka umjetnost pa i umjetnost riječi. Čudesan je trenutak u kojemu se javi želja da zapišemo ono što osjećamo, ono o čemu mislimo, kada taj trenutak dođe, ne lomimo ga, on lomi nas… I tako nastaje pjesma. Tako su zasigurno nastale i pjesme iz zbirke Pjesme koje ispjevane nisu . Pjesme koje čine zbirku tematski su raznolike, najčešća je tema u većini pjesama ljubav i sve ono što takav osjećaj prati: sumnja, ali i vjera u iskrenost ljubavi, potreba za ljubavlju i čežnja, želja za trajanjem, svakidašnji život, nada. Česta su i promišljanja o prolaznosti, vremenskom satu koji nemilosrdno otkucava i koji nemilosrdno podsjeća da sve nestaje, sreća kao i tuga, ljubav kao i čežnja. U nekoliko pjesama autor se pita o smislu vlastitog poslanja: Što tražim? To ni sam ne znam. / Možda sreću, / možda trag da ostavim / za sobom ili samo / da nekuda stignem, / a onda lagano prema kraju… Da bi konačno zaključio: Ja samo želim dijeliti / sreću svima oko sebe / ali što je sreća / nju svatko drugačije sanja... U nekoliko će se pjesama autor podsjetiti zavičaja, a neke će inspirirane čeznutljivom toplinom juga biti napisane u maniri dalmatinskih klapskih pjesama. Sve su pjesme napisane slobodnim stihom, ali s najčešće vidljivim sintaktičkim cjelinama i ponekad svjesno uporabljenim efektom nezavršenosti.
I na kraju, parafrazirajući autora, ove ćemo pjesme čitati kao da nam žele nešto reći… Zbirka Pjesme koje ispjevane nisu možda je tek početak neke nove pjesničke priče, možda je tek „brušenje pera“, ali duša je strasna u dubini, ona je zublja u dnu noći, kako bi rekao veliki Tin pa našem autoru možemo poručiti govoreći njim samim: piši, nemoj stati, jer pisanje je rijeka koja je na početku bila izvor, a na kraju utok golemoga mora.

Višnja Sorčik