Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima - Matica hrvatska Vinkovci

Književna nagrada „Albatros“ 2015. POU Velika Gorica


Božidar Prosenjak: Nema mudrosti u osobi koja nije oborena ljubavlju

Ono što pada u oči već prilikom prvoga čitanja jest da je roman Ljubice Biljan "Jakobov san" napisan po svim pravilima struke i u dobroj maniri lijepopisa, te se unutar ove književne vrste doima kao suvislo i kompaktno štivo.
Tematika nije sasvim uobičajena. Glavni lik, Jakob, od svoje djetinje dobi živi s ograničenjem. Njegove mogućnosti i sav njegov život ide samo do crte. Preko te granice ne može, jer se ne usudi, jer ga paralizira strah. U svakom svom novom pokušaju on biva zaustavljen. Vlastite emocije ga blokiraju. Ali on neprestano sanja svoju slobodu. Osobito zato jer je jednom u ranom djetinjstvu prihvatio s povjerenjem pruženu ruku jedne djevojčice, male Ane, čistoga i nevinoga srca, koja ga vodi i na onu stranu kamo se sam, ni po koju cijenu nije usudio ići. I tu doživljava katarzu, vrhunac svoga života. Od toga trenutka sve preostale godine za njega nemaju više drugoga smisla, osim da povrati jednom dosegnutu slobodu. On ih potiskuje. Za njega kao da i ne postoje, do li u nekim trenutcima koji ga u sjećanju vraćaju opet na vrhunski događaj oslobođenja iz djetinjstva, koji je zapravo susret s ljubavlju. Jer, djevojčica Ana je simbol ljubavi, prave i čiste ljubavi koja oslobađa. "Opojnost njezine ljepote jača je od svih zapreka.", kao što piše autorica.
Zato Jakob i kad dosegne dob od pedeset godina još uvijek živi samo za svoj san, za povratak u sreću koju je jednom iskusio. A prava stvarnost (posao, prehrana, putovanja) ostaje mu negdje na sporednom kolosijeku. Njegov je život pohranjen u razbijenim komadima zrcala u kojima se oslikavaju dijelovi neponovljive čarolije iz sna, bljeskoviti dozivi sjećanja na onaj dan kad je pobijedio svoja ograničenja i strahove. Taj san Jakob nastoji oživjeti i vratiti na, za njega čarobnoj livadi, nad kojom je stekao vlasništvo. U njegovoj duši to mjesto zauzima prostor posebne, nadnaravne stvarnosti. Štoviše, ta livada postaje njegova opsesija, mjesto na kojem očekuje ponovni susret s djevojčicom Anom. Ali umjesto nje susreće samo svoj stvarni život - u kojemu dominira neiskreni svijet sa surogatima ljubavi, koji mu je odbojan. Srećom u njegovom životu postoje dvije žene, njegova tetka Mare, koja predano brine o njegovoj svakodnevici i djevojka Liza iz susjedstva koja je iskreno zaljubljena u njega, unatoč tome što je zbunjuju njegova ograničenja. Liza naslućuje srcem da se iza Jakobova neobična ponašanja krije pojačana potreba za njegom i ljubavlju. A toga ona ima napretek.
Način na koji Jakob živi mora ga dovesti do konačnoga debakla koji će nepovratno razotkriti njegovo stvarno stanje. I autorica to čini nimalo nježno. Događaj je drastičan, samouništavajući, baš onako kako se to zbiva i u stvarnom životu. Jer Jakob je slijep, ne vidi svjetlo oko sebe. Ali, niti pruženu ruku onih koji mu žele pomoći. On im se opire u nepovjerenju i strahu. Zato za njega nema izlaza i na kraju izabire samouništenje.
I upravo na tom izrazito depresivnom mjestu, jer iskreno rečeno, roman ovoga tipa i ne može se čitati bez doze težine, pa čak i gorkosti, dakle, u trenutku kad više ne očekujemo ništa dobroga niti pozitivnoga, ipak se jedna traka svjetla probija između oblaka. Iskra koja tinja iz dubokog mraka. Ali, to svjetlo ne daje se tek tako, samo od sebe. Ono se doduše nudi, ali pod uvjetom da bude i prihvaćeno. I tu nastupa čitatelj!
U red dobrih strana ovoga romana svakako spada i njegov otvoreni završetak, koji dopušta čitatelju da dovrši priču kako sam želi, odnosno da se priča u njemu dovrši sama. To, istina, nije bez spisateljičina znanja i htijenja, pa čak i bez rizika da čitatelj zaluta na nekoj od vlastitih stranputica.
No, usuđujem se ustvrditi da je završetak romana u dovoljnoj mjeri anticipiran, ponajprije intropspektivnim uranjanjem u karakterne osobine glavnih likova, a potom i radnjom koja je tako duboko ušančena u životnu maticu da se rasplet zbivanja nameće kao logičan slijed ranijih događaja. Osim ako tu anticipaciju, kao što sam već napomenuo, ne sruši protivan naboj koji izbija iz čitateljevoga unutrašnjega svijeta sa oponirajućim svjetonazorom, izrazitim nevjerovanjem ili pak negativnim životnim iskustvom. Moguće su dakle različite završnice romana koje se logično nastavljaju u čitateljevoj mašti. I na to čitatelj bez sumnje ima pravo.
Pa ipak, izabirući između fatalnog ishoda Jakobove fizičke smrti i sretne završnice u kojoj bi se on mogao naći spašen u krilu mlade žene koja ga ljubi, pisac ovoga osvrta želi sugerirati pomisao da u tom trenutku nastaje zanimljiva obratnica romana, zamjena glavnoga lika, u kojoj Liza postaje glavni, a Jakob sporedni lik. I zbog toga je ponuđeni, a nenapisani nastavak priče možda i najveća vrijednost ove knjige. U tome je poanta i napokon ključ za razumijevanje priče, bez obzira na konačan ishod Jakobove sudbine.
Naime, Jakob, unatoč tome što je u fizičkom smislu dosegnuo zrelu životnu dob, ipak nije postigao i punu emocionalnu i duhovnu zrelost, te je, kao što je vidljivo iz samoga djela, cijeloga svoga života oslonjen o pomoć drugih, u ovom slučaju svoje tetke. A tu ulogu u hipotetičkom nastavku romana, spremna je, ili bi barem mogla, preuzeti Liza, čime njegov život dobiva novu šansu. Liza je novi potencijalni oslonac za Jakoba, bez kojega bi bio nesposoban nastaviti svoj život. Zato i nije važno kako je ova priča doista završila, važno je da ljudi poput Lize postoje među nama. I u tome vidim Stvoriteljevu ruku koju pruža prema svojoj djeci i daje im novu priliku, čak i kad se ona upornim odbijanjem tome protive.
Osvrnemo li se oko sebe, vidjet ćemo nemali broj osoba, koje samo izgledom djeluju odraslo, a zapravo su napola djeca, nedorasla i nespremna shvatiti i prihvatiti život u punini njegove pojavnosti i zato su dobrim dijelom upućena i oslonjena na pomoć sredine u kojoj žive, najčešće neke osobe koja se za njih samozatajno žrtvuje. I tu je ono svjetlo na kraju tunela prema kojem nas okreće autorica. Ako je jedan nosivi stup kuće slabiji veći je teret na drugome. I to treba prihvatiti.
Jer, tako dolazimo do mudrosti. Nije slučajno da je mudrost u mudrim knjigama položena baš ženi u krilo. U krilo, a ne u glavu. Ona izvire baš iz mjesta gdje je prva žena, Eva, ponižena. Baš tu je ona sva usmjerena na drugoga. Pognute glave, ponizna do bola i u samozatajenju vlastitoga srca i cijeloga bića, nova Eva prinosi sebe kao žrtvu za život novoga stvorenja. I to žena zna i osjeća kao najdublju spoznaju kada se pita o sebi i o najvećoj vrijednosti pohranjenoj u njoj. Naravno, ako joj sotonski oblak oholosti ne pomuti vid.
Nema mudrosti u osobi koja nije oborena ljubavlju, i nema ljubavi koja nije usmjerena na drugoga.


Maja Kunenić Gjerek: Jakob u zagrljaju nadstvarnosti

Roman Ljubice Biljan „Jakobov san“više je nego šarmantno napisana proza o jednoj istodobno običnoj i neobičnoj sudbini,ili priča o Jakobu,dobrom no pomalo izgubljenom u stvarnosti,čovjeku koji podsjeća na nezaboravnog Idiota, iz istoimenog romana genijalnog Dostojevskog, i ludog i mudrog sanjara među ljudima, od kojih su neki nalik ovcama,a drugi vukovima.
Jakobova tvrdoglava i uporna nježnost prema uspomeni na jedanaestogodišnju djevojčicu Anu, koju je u djetinjstvu zavolio, a koju se on sam ne usuđuje nazvati ljubavlju, učinila ga je udaljenim od žena i mogućnosti da u zrelim godinama ostvari svoju životnu ljubavnu priču s nekim drugim,poput lijepe Lize,koja se čini u svakom pogledu,osobito za njegovu voljenu tetu Mare, idealnim izborom.Tu je i livada,gotovo nestvarno lijepa,kao da pripada rajskim predjelima, a uz koju je Jakob,kao i nekad djed Luka od kojeg ju je kupio,magnetično,gotovo mistično vezan i zbog koje kao da propušta sve druge aspekte života,uživajući u neodoljivoj ljepoti prirode ženskog predznaka i fatalnog upliva na njegovu zbunjenu dušu.
Nesumnjivo,livada je područje sanjarenja i Jakobovih snova,kao i drugih likova iz romana koji je posjećuju, poput predobre tetke Mare i tajanstvenog Doktora, livada je poput nekog čudesnog portala otvorenog prema drugim svjetovima, iza vidljive koprene,ali osobito prema Africi.A o njoj Jakob sanjari u stvarnosti, ali i noću, u Africi, sanjajući proživljava svoj paralelni snoviti život, koji na livadi dotiče snove i ranije spomenutih likova u romanu,Afrika postaje za sve njih sinonim rajskog,neusporedivo sretnijeg postojanja, nadstvarnost u kojoj pronalaze svoj iskon i izvor djetinje iskrene sreće.
I ovako, ukratko prepričan, sadržaj ovog romana čini ga dovoljno zanimljivim da uvuče čitatelja, neodoljivo, među stranice nadahnuto napisanog teksta, koji nenametljivo,prividno jednostavno ispisan ,ipak svakom rečenicom svjedoči o izgrađenosti autoričinog stila, njenom delikatnom osjećaju za detalj i atmosferu, a osobito za plastičnu karakterizaciju likova, koje ne možemo ne zavoljeti već nakon prvih par pročitanih stranica.
Posebno stvaran i nezaboravan u ovoj igri literature, života i neobjašnjivo stvarnih snova, postaje sam Jakob,čovjek koji vjeruje u smisao postojanja i Božju ruku koja vodi sudbine te se na dječje nezaštićen način,s potpunim povjerenjem, prepušta bujici vlastite stvarnosti i pripadajućih joj snova,da bi spoznao snagu i važnost ljubavi, kao najveće sile u svemiru i čovjekovom životu.Iako je kraj romana otvoren za različita razrješenja i objašnjenja, čitatelj intuitivno osjeća i srcem shvaća, da će snaga te ljubavi ipak spasiti Jakoba i da će za Jakoba, koji je dobar, sve dobro završiti, na ovom i na onom svijetu, u stvarnosti i u snovima, koji nam pomažu da tu istu stvarnost preživimo do konačnog dolaska na sanjanu, rajsku livadu, u vreloj, iskonskoj Africi, ili u bliskom naručju Hrvatske, ili na ljubavlju okupanom, prečistom Nebu.
Ljubica Biljan napisala je krasan roman,odličnim stilom, prepun zanimljivih i mudrih misli i čežnje za ljubavlju i spokojem, koje ne mogu ni jednog čitatelja ostaviti ravnodušnim.


Darija Žilić: O "Jakobovu snu"

Kratki roman „Jakobov san“ zaista zasluženo možemo proglasiti najboljim tekstom pristiglim na natječaj Albatros. Riječ o vrlo rafiniranom i estetiziranom rukopisu u kojem se kao glavni lik pojavljuje neobični Jakob, pedesetogodišnjak koji ostaje vezan uz sjećanja na djetinjstvo, posebno na djevojčicu Anu koju idealizira i pretvara u svoju životu ljubav. Upravo ti elementi fantastike i jesu posebnost ovog teksta, kao i iznimna stilska vještina Ljubice Biljan, autorice koja uspijeva dočarati unutarnji svijet čovjeka koji živi u svom autističnom svijetu: čita knjige, snatri, ne primjećuje tuđe poruke ljubavi... On radi u knjižnici i čitanje knjiga još više potiče njegovu snovitu prirodu, pa stoga i mašta o drugim kontinentima i dalekim krajevima. Ovaj roman je zanimljiv jer ima i neočekivan preokret: kada Jakob saznaje da je Ana davno preminula i da je više nikad neće susresti, on shvaća i da je nestala svrha njegova života. Njegova smrt je iznimno vješto prikazana: riječ je o snovitom prikazu u kojem se umrli Jakob napokon združuje sa Anom. Naime, njegov ulazak u stvarni svijet i možebitna ljubav sa zaljubljenom susjedom pokazuju se kao nemogući, tako da je smrt jedino rješenje. Ovaj poetičan roman je snažan jer govori o ljubavi na romantičan način, kao o platonskoj vezi, u najpozitivinjem smislu. Autorica je izbjegla patetičnost i napisala je divan inspirativan roman u kojem će uživati sve generacije.