2009 Smrtište


klikni za uvećanu sliku Autor(i): Franjo Nagulov
cijena: 50kn
Godina izdanja: 2009
Uvez: meki
Broj stranica: 91
Urednik: Ružica Pšihistal
ISBN: 978-953-6015-64-1
Biblioteka Književni svjetovi, knj.2
pjesme

SUBJEKT KOJI TO NIJE

Priča koju se zna
Započinjući priču koju se ne priča, koju svi znaju i koja ne mari za stilove, Franjo Nagulov će, dakle, reći sve smjernice potencijalnom čitatelju svojih najnovijih redaka: ratno pismo iz postperspektive, stilska (ne)dotjeranost grubih neujednačenih linija ratne i poratne zbilje te sveznajuća izvantekstualna lokacija zbiljskih previranja glavne su odrednice stihova skupljenih pod semantički lakoodredljivim naslovom Smrtište. Klizanje kroz vremenske perspektive sugerirano je i tematsko-stilskom razinom zbirke, odnosno tzv. će staru temu odrastanja pod okriljem Domovinskog rata i njezine okolne posljedice miješati s modernim
iskaznim formama, točnije blogosfernim postovima i, dakako, samouvraćajućim updateovima istih. Zahvaljujući blog-postupcima Nagulovljev iskaz branit će se od izlizanosti dječačko-ratne tematike i progovoriti individualno-originalnim modusima suvremenih medija. Pritom, ipak, poezija neće biti iznevjerena: Nagulov, iako sklon narativno, prozno orijentiranom izričaju (vidljivo u tematiziranju prošlosti stihovima VK bicepsa), svoju priču i ovoga će puta ispričati stihovima. Tekst će od čitatelja tražiti emociju, pa, štoviše, i od samoga sebe. Majka, otac, djevojka Lana, psi ili prijatelji postat će utočišnim okvirom emotivnih postova kojima je, čini se, cilj ispričati priču rezignacijski čisto, bez hermetičkih zamki ili čitatelju zahtjevnijih
metaforičkih polja.
Demetaforiziranost će biti vodećom strategijom, kako Nagulovljevog tako i vladajućih suvremenih iskaza hrvatske poetske estrade, koja će upravo u Smrtištu pronaći svoje dodatno opravdanje. Naime, jednostavnost komplicirane teme, čini se, najbolje se iskazuje emocijom za koju se autor osobito zalaže, a prostor disanja istoj najbolje će suvremenim pjesnicima dati upravo protočnost stvarnosnosti i laganoupijajućih sintaktičkih ustrojstava. Tim putem krenut će, dakle, i Franjino (po)ratno pismo, u kojemu je rad na jednostavnosti osobito prepoznatljiv kako na stilskoj ideji tako i na tematsko-motivskoj razini.
Spomenutu naglašenu i od autora potenciranu razinu neće biti teško prepoznati. Dovoljno je obratiti pozornost na naslove ciklusa, odnosno uočiti kako izostanak naslova pojedinih pjesama (osim, dakle, medijskosugerirajućih postanja i updateanja) pojačava važnost ciklusnih imenovanja, a samim time i redoslijeda svojevrsnih vladajućih motiva-adresata. Emotivno obojeni Ja korespondirajući sa svojim alteregom Ja-dječakom (ratnim Ja) zazivat će adresate u postovskim ispovijedima, a stihovane će monologe možda najjače karakterizirati oštre izmjene godina ratnog dječaštva s godinama odraslosti. Pritom će intima, tako kadrirana, dobiti na jačini odraza, čemu je autor odabirom stilsko-tematskih strategija upravo i težio. Kadrovi na takav način sklopljenog iskaza intimnih epizoda završavat će u svakoj pjesmi na svom najzanimljivijem dijelu, ostavljajući čitatelja da, kao u proznim žanrovima, vapi za još, ostvarujući time za poeziju katkad i nekarakterističnu dozu (ratno)filmske napetosti.

Adresatov Ja
Ulazeći podrobnije u tekstove mladog vinkovačkog pjesnika, zamjetljiva je višestruko ponavljana vremensko-prostorna izgubljenost Ja-dječaka, koja svoju glavnu karakteristiku lutajućeg identiteta ne nadilazi niti u odraslosti životnih nedaća. Subjektna nekompetentnost samodefiniranja branit će se naslovno zazivajućim adresatima, zbunjenim lajtmotivskim propitkivanjem govora u prvom/trećem licu, sugerirajući osobito alarmantni redoslijed adresiranih, onaj koji svoj emotivni vrisak ne uspijeva sakriti pred čitateljevim okom.
Naime, počevši od alfe i omege, Majke (na rubu deminutiva u zbirci prozvane mamom), potrebno je prije svega objasniti opravdanost imenovanja osnovnih motiva zbirke – adresatima. Nagulov ciklusno semantički postavlja adresate kao one kojima je tekst
namijenjen, da bi tu odrednicu pjesmama redovito opovrgavao ili isticao kao vladajuću. Tako će Majka prvo biti ona kojoj je ciklus od 10 pjesama naslovno posvećen (jedan post i 9 updatea za moju mamu), da bi upravo kroz post i updateove, dakle kroz prvu i preostalih devet pjesama ciklusa, njezina priroda od one kojoj se prilazi posvetnim karakterom prešla u karakteriziranje adresata kojemu se Ja obraća (sviđa mi se kako me nepismeno voliš / svojim
slatkim psovkama / i kletvama i prognozama), pa sve do strategije definiranja Majke kao glavnoga protočnog motiva prvog ciklusa (ali i zbirke uopće, osobito uzevši u obzir ponavljajuću lajtmotivnu stihoideju majka je preda mnom zaplakala samo dvaput), odnosno
objekta kroz koji se Ja samodefinira (od nje sam poprimio osjećaj za nezavršene stvari./ zbog toga za sobom u pravilu ostavljam/ nepospremljen stan i neobrijano lice.)
Važnost je odnosa Ja – Majka, i uopće cjelokupnog najavnog ciklusa Smrtišta, temeljna za razumijevanje subjektne instance. Naime, navedeni ciklus prati onu liniju netematiziranja ratne, muške zbilje, odnosno onu nježnu ideju zbirke kojom Nagulov ublažava ratna uzročno-posljedična iscrtavanja subjekta, dajući mu kontinuirajuću dimenziju odrastanja pod istaknutim okriljem ciklusno imenovanih. Adresat Majka tako će imati prvu i
osnovnu poziciju emotivnoga uporišta kojom će zbirka nadalje komunicirati. Ja će na taj način svoju ženskost opravdavati, ali i detaljizirati navedenim odnosom, što ga čini dodatno jednostavnokompliciranim, dodatno teško uhvatljivim. Svrsishodno će u tim pjesmama Nagulov posezati za u zbirci inače rijetko korištenim metaforama, a takve će semantostileme pratiti dodatno boldirana i sveprisutna emotivnost, kao i spomenuta rezultirajuća nježnost Jaidentiteta (ja sam muzej suvremene umjetnosti,/ ona zlosretnog neolitika./ ja sam fasada na neboderu,/ a ona trag divovske paprati u kamenu./ ja sam binarni zapis jedne nebiti,/ ona
slikopriča lova na bizone zaljubljene/ u polja prekrivena travom.)
Strategija plutajuće komunikacije Ja s, uvjetno rečeno, adresatom, ostvarena je i u narednom ciklusu naslovno posvećenom Starom, Ocu. Taj je drugi ciklus pod nezaobilaznom
oznakom čekanja, gotovo opreza u doticanjima dvaju identiteta što bi u konačnici trebali sačinjavati prvi. Identitet tako obilježen čekajućim bijegom korespondira i s Ja i s Ocem, gdje je količina preklapanja ionako fluidnih dimenzija itekako subjektopogubna. Naime, točno locirajući prostorno-vremenske koordinatne točke odrastanja odnosi postaju vidljivo tragični, gotovo frojdovski opipljivi. Otac i Sin u kreiranju stihozbilje sudjeluju nesimetrično,
a gdje je prevlast Prvoga itekako autoritetno potvrđujuće prikrivena. Ili strahom Drugog, a što bi moglo biti gotovo isto. Tako će u drugom Nagulovljevom ciklusu Ja paradoksalno stanjiti svoju subjektnost i dopustiti da Otac, glasni objekt, paradigma karakternih čvrstoća, progovori umjesto njega. Dodatna slabost kreiranja samosvjesne opstojnosti Ja time je višestruko potvrdila svoju labilnost. Emocija, pak, stoji nedodirljivo prva, ukotvljena tek u nanizano pričanje o Starom, ne pokušavajući, međutim, ništa više od toga (pričam o tebi i to je sve.)
Tematiziranje odrastanja opravdalo je način opisivanja graničnosti uskog i nestabilnog prostora dijete/odrastao muškarac, odnosno opravdalo je detaljiziranje semova masturbacije, višenavratno potvrđenih upravo u navedenom ciklusu Ja – Otac. Gotovo opsesivno postajanje muškarcem rezultira dodatnim smanjivanjem energije subjektovoga identiteta i govori u korist gotovo nedodirljivo postavljenom diktirajućem motivu/adresatu, tj. Ocu (jer kada one postanu žene/ svima to kažu i svi im na tome čestitaju,/ a kada mi postanemo muškarci zastidimo se svega i zaplačemo./ uglavnom./ jedino što od toga sada nikako ne mogu odgonetnuti jest/
kako luđacima kuca srce./ moje je kucalo vau-vau!/ to znači da si me ipak volio.).

Prostor stvaranja - utopija
Lana je, između svega ostalog, školska dob koja na pronicljiv način također prikazuje preskok iz svijeta malih u svijet velikih, svojevrsno zrcalo slušanja Ja ili adresat koji ga možda najmanje tvori, kojemu se subjektove definicije proizašle iz prvih dvaju ciklusa gotovo nameću prezentacijom, u kojemu se ogledaju i od kojega nužno i sebično ne očekuju reakcijsku povratnu informaciju. Lana je šutnja, pasivni kontrast roditeljskoj jačini kojom autoprezentirajući subjekt, dakako, ne biva zadovoljen. Iako ju obrazlaže prošlošću i sadašnjošću, ona je prvenstveno mogućnost i vizija njegove budućnosti, subjektova oaza žanrovski drugačije holivudske utopije (naše su nedogađane noći zapravo dugo priželjkivani bezdani u čijoj tamnoj kupelji/ svatko na trenutak može biti anđeo). Pritom će govor o Lani/kroz Lanu biti izvještačeno pristojan, prikriveno strastven i opipljivo estetski
naporan za količinu emotivnosti prethodno proizvedenu roditeljskim dijalozima.
Nagulovljev će se čitatelj probuditi tek sa Psima, ratom, ponovnim vraćanjem s ekskurzije u odraslost u, opet paradoksalno, zrelo dječaštvo, gubitke koje čitatelj, zbog početno prejako postavljenih postulata emocije, kao u akcijskom filmu – iščekuje. Autor
ga neće razočarati: glavnu emotivnu nit Smrtišta označit će upravo nadolazeći ciklus o Psima koji, možda baš zbog tematiziranja rata i odnosa prema onima kojih više nema (pa i potezanja nekih egzistencijalističkih postupaka), neće djelovati nesigurno i/ili neiskreno te će se nametnuti kao najjači ciklus zbirke u stvaranju slike o subjektu. Ja će u materijalu elementarnih postupaka izgradnje upravo toga ciklusa pronaći potrebnu emotivnu obojenost ranije najavljenih i ovdje najjasnije ucrtanih točaka Smrtišta. Imenovanje Pasa, njihov identitet ispresijecan vremenom i prostorom ratne i poratne događajnosti, opjevat će ratnu tematiku možda upravo svojim neljudskim, dakle ograničenim podrumskim glasom. Ja će ostati na poprištu zbivanja, kreiran tim i takvim izgubljenostima, odbrojenom nebliskom sadašnjošću.
PTSP-ciklus zasjat će daleko od rezigniranosti, s gotovo mitološki navještenim buntom, glasom dječaka koji svoje dječje slike više ne može odgledati bez preisticanja emocije, koji priču ne može ne ispričati bez svijesti o nepostojanju realnog odgovora na pitanje postanka jednog vremena. Ostaje mit, krvavi raj tematiziran pokušajno pomirljivim posljednjim ciklusom o Prijateljima, opet utopijski srcedrapateljni podrumi protiv neskrivene, oprezno
imenovane subjektnosti. Identitet grupe subjekt će dočekati raširenih ruku, kako bi sebi (ovdje i čitatelju) pružio oblik lažno autokreirane mase, tako hepiendovski stvoren kvaziidentitet. Tek će pronicljivije oko zamijetiti kako je Nagulovljev subjekt sveden zapravo na dimenzije metatekstualnosti u Smrtištu i tih nekoliko tihih izmeđuciklusnih govora, stvarnosnih poetopričanja onoga što je i kako bilo. Sada više nije ništa.
I tu Franjo Nagulov nastavlja paradigmu poezije nakon Tanje, tu gdje je ništa, egzistencijalistički upitnoparadoksalnom ravnodušnošću, buntom koji to nije, koji je tek promatračka zjenica umorena umornim pričanjem vremena. Jer, osim pričanja, stih treba puno. A uokolo – malo je.
Marina Tomić



izrada : ikona web design studio