Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima - Matica hrvatska Vinkovci

… Vidiš, ljudska sreća je neobjašnjiva, rekla sam ti. – reče
jedna gospođa u cvjetnoj haljini, obraćajući se drugoj. –
Nikad mi to nećemo razumjeti. Oni mrze i kad vole, kad su
sretni žele umirati, kad su nesretni žele živjeti. Čudna bića…

Odlomak iz romana Unomeron Ljubice Biljan, možda nas najbolje podsjeća na osobitosti spisateljskog postupka autorice kakav je, djelomično, primijenila i u svom prvijencu Jakobov san. Literarni su postupci možda slični, ali su teme potpuno različite. Autorica započinje svoj novi roman detaljnim prikazom stanja svijesti i gotovo gubitka identiteta zlostavljane žene. Zlostavljanje uvijek ima mnoštvo lica, najvidljivije je ono fizičko, ali ni psihičko nije ništa lakše. Ljudska je sreća neobjašnjiva - reći će likovi iz romana koji nisu stvarni, koji su dio fikcije. I tako smo došli do jednog od najvažnijih obilježja autoričinih poetskih postupaka: miješanja stvarnog i nestvarnog.

Riječ je o postupku koji pred čitatelja stavlja dvojbu kada
se suoči s prozom koja je u jednom trenutku realna, zbog nastojanja na detaljiziranju gotovo realistička, a već u drugom trenutku, čitatelj je uvučen u svijet i čudnog i čudesnog, u supostojanje
dvaju svjetova – onog fikcionalnog i onog grubo stvarnog pa sam
mora raspoznavati stvarnost i privid, halucinacije uma koji žudi
za bijegom prema konačnoj slobodi u bilo kakvom da se obliku
ta sloboda nudila.

Ovakvi literarni izleti u domenu fantastike i često sudaranje
umnog i zaumnog daje svojevrsnu draž već prepoznatljivim autoričinim stilemskim i stilskim postupcima.

Glavna junakinja romana, znakovita imena - Eva u jednom
će danu doživjeti gotova sve vrste zlostavljanja koje žena može
doživjeti, ali na tom putu, u jednome danu, ona osvještava sva
svoja razočaranja, spoznaje i prihvaća život koji se njome grubo
poigrava, dok napokon ne dočeka slobodu. Na kraju romana ona
ne postaje samo fizički slobodna, ona uspijeva i razotkriti i definirati zlo kao takvo u liku zlostavljača koji je toliko puta njen život učinio tjeskobnim, koji ju je toliko puta doveo do ruba ponora,sve to uspijeva otkrivši njegovu poremećenu svijest. Zlostavljač će jedno od svojih lica vješto skrivati umnažajući njenu patnju,potvrđujući tako misao da zlo rađa zlo.

Onoga trenutka kada prodre u samu srž zla, Eva postaje
istinski slobodna. Počinje li krajem romana njen bijeg od starog
života ili neki novi početak, novi život, možda…

Pisati o nesreći kao životnom predznaku, pisati o zlu, nije
lako, ali je potrebno, kao što je potrebno i čitati da bismo zlo
uspjeli pobijediti kako ne bismo i sami bili žrtve i kako bismo na
kraju shvatili da je, parafraziramo li misli o zlu H. Arendt, najveće zlo koje se počinilo počinjeno od ništavnih osoba.

Višnja Sorčik