Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima - Matica hrvatska Vinkovci

Nije u prodaji

Biblioteka Književni svjetovi, knjiga 9.

DUBRAVKO DUIĆ DUNJA
LJUBAVNE IZ LOKVANJSKOG SOKAKA

„Dugo se suočavao sam sa sobom, ne bi li iz pepela djetinjstva izvadio žeravicu alkemičara. Podneblje je bilo uprljano. Suza u prljavštini. Htio je voljeti,a morao je mrziti. Nije htio postati pjesnik zaklanih riječi… Bara djetinjstva postala je more za nove plovidbe. Onda je poetski počeo čistiti Život od mulja.“
(Dionizije Švagelj)

Ove davno zapisane riječi profesora Švagelja, čine se toliko bliskim i toliko svevremenskim kada razmišljamo o svima onima koji su se otisnuli na pučinu riječi. U citiranome je odlomku i puno toga što možemo primijeniti na pjesme iz zbirke Dubravka Duića Dunje „Ljubavne iz Lokvanjskog sokaka“.

Iako motivski u pjesmama prevladava ljubav u svojim različitim pojavnostima i oblicima, morala je ona svoju bit i iskon, kao i sve ono što čini tkanje autorova života,sve ono što je proživljeno, pronaći u djetinjstvu, u protjecanju vremena i nevremena koje
zauvijek ostavlja neizbrisiv trag.

Pjesnik jest alkemičar riječi, a svaka je pjesma, makar nastajala u najtamnijim dubinama našeg jastva, suočavanje sa samim sobom.

Možemo li reći kako smo sa svakom pjesmom bliži pjesniku, bliži čovjeku? Pročišćava li nas poezija duhovno? U Dunjinom je slučaju umjetnost, a onda i pjesništvo uopće, poetski put ka istini o sebi i vremenu koje je bilo, jest i bit će. Zbog toga je jedino sigurno da čitajući poeziju, vlastiti život činimo jasnijim i svrhovitijim.

Pjesme iz ove zbirke na kraju svih traženja i čišćenja nude kao izlaz, kao uvjerenje i životni postulat - LJUBAV.

Većina je pjesama nastala u autorovim različitim raspoloženjima i različitim vremenima. Iako, kao po navici, naše poimanje ljubavi sjeckamo na razne vrste ljubavi – prema ženi, rodnom kraju… autor svojim pjesmama iskazuje što za njega znači ljubav u punom smislu te riječi. Ljubav je za njega neraskidiva cjelina sazdana od nekoliko riječi: žena, majka, Dunav i Slavonija.

Autor će već prvom pjesmom zbirke nazvanom Lokvanjski sokak, ukazati na svoj poseban poetski izričaj, ali i na prostor kojemu će se vraćati gotovo u svim pjesmama.
Završetak jedne ljubavi izreći će stihom: “Tu ljubavi više nema, vrijeme je da odem / Niz lokvanjski sokak…“ ili, kao u pjesmi Tebi, stihovima: “K’o da na cipelama imam žitko blato / Svih mojih slavonskih sokaka!“

Posebnu cjelinu čine pjesme posvećene, za autora kultnoj rijeci, Dunavu. Dunav je, poput Slavonije središte jednog svijeta, korijen koji, baš poput zavičaja, daje sigurnost čovjekovu bitku i spoznaju o tome koliko smo određeni zavičajem, a ako nismo, život nam gubi smisao jer se čovjekova istinska vrijednost krije u njegovoj svijesti o vlastitom identitetu: “Da, ja sam Dunavu k’o knjiga, / Drži me kraj sebe i za sve druge rijeke / Baš me briga!“ (Dunav knjiga)

Dio zbirke u kojemu su pjesme posvećene ljubavi prema zavičaju ispunjen je i pjesmama pomoću kojih spoznajemo autorov svjetonazor, njegove, čak kad nam se čini da ih i ne želi isticati, visoke općeljudske vrijednosti: „U časničkoj odori od ljubavi se ne
laže!“ (Mojoj majci) ili stalno prisutno, čak kada je i zaumno sjećanje na djetinjstvo:

“Ne diraj me dok otvorenih očiju sanjam,
to po barama mog djetinjstva karase ganjam!
Ne diraj me, molim Te!
Baš zato, kad odlutam, što me ne diraš - baš zato volim Te!“

Tematski, jezično i stilski Dunjina je poezija svijet i za sebe i svijet izvan sebe, ona je, dakle, nadasve individualizirana.

Takva je jer izvire iz osebujnosti svoga tvorca, izvire iz, nakon , nespominjanog često, ali ipak prisutnog sjećanja na rat, potrebe za ljubavlju u punini te riječi. Jer samo ljubeći – ženu, majku, Dunav ili Slavoniju, za sobom ostavljamo trag:

„Ostavljam tragove kao tat
u brzom odlasku bijega!
To ja hodam ljubavnim hodom .
Hodam mojom Slavonijom i
utiskujem tragove ljubavi
na najljepšu ravnicu na svijetu!“
(Trag)

prof. Višnja Sorčik